Sveže vesti:
 

 

ARHIVA IZDANJA

Na 100 metara bez adrenalina

Staklene višespratnice, kao atrakcija i simbol moći poslovnih megapolisa, koje su u svetu počele da niču s drugom polovinom prošlog veka, poslednjih godina postaju gospodari i domaćeg urbanog prostora. Prva te vrste kod nas, koja je kod svojih stanovnika i slučajnih prolaznika, smenjivala osećaje strahopoštovanja i divljenja bila je je „Beograđanka“. Sa 26 spratova, u tamnom staklu, ustremljena ka nebu, premašila je po visini ostale koje su nešto kasnije počele da niču na beogradskom asfaltu.

Kada govorimo o poslovnim zgradama, polako prolazi vreme kada su kamen ili cigla bili jedini rekviziti gradnje. Osim cene staklenih fasada čija je izgradnja jeftinija od cena opeke ,jedan od vodećih razloga što se današnji vlasnici sve više opredeljuju za staklo je efikasnost i brzina gradnje takvih objekata. Staklo ipak, ima nekih nedostataka.  Za razliku od kamena i cigle, čiji se kvalitet ne menja pod uticajem zagađenja i vremenskih uslova, staklo pod uticajem visokih temeratura i prašine gubi prvobitan kvalitet. Taloženje prašine i taloga iz kišnice dovodi do stvaranja kamenca, zbog čega postaje mutno i neprovidno. Da bi staklena fasada izgledala kao da je juče napravljena, neophodno je njeno redovno održavanje.

 Zbog neophodnih iskustava i veština poslovi visinskog održavanja fasada, poveravaju se strogo obučenim ekipama. Jedna od najpoznatijih u Beogradu, je ekipa specijalizovane firme „Krol“. Njeni hrabri momci, koji su izabrali ovo zanimanjanje na granici sa avanturizmom, ističu da za ovaj posao ne postoji neka posebna škola. Ali,  sem afiniteta, potrebna je i dobra psihomotorika i obavezna speleološka ili alpinistička obuka.

 -Kod spuštanja užadima niz fasadu, isti je mehanizam kao kod silaženja u nepregledne jame i pećine. Mi smo dugogodišnji speleolozi i to je čista speleološka, tzv. „D tehnika“. Ali, kod nas nisu zakonom utvrđena pravila koje lice ovim poslom može da se bavi. Na zapadu su mnogo strožiji kriterijumi, postoje posebni atesti koji se rade. Međutim, taj posao je na zapadu daleko bolje plaćen, kaže šef ove ekipe, Nenad Lazić.

 Za one koji su se opredelili da radni vek provode na stotinama metara od zemlje, strah skoro da ne postoji.

 -To je neki pozitivni, kontrolisani strah. Jer, nije dobro ako straha uopšte nema. Potpuno opuštanje dovodi do greške. A one se na desetinama metara, ne događaju dva puta. Potrebna je maksimalna koncentracija, i to od momenta kad si se popeo na krov i praviš sebi sidrište sa koga ćeš da se zakačiš i spuštaš. Znači pravilno da se zakačiš, da lepo vežeš čvorove i sa pomoćnim užetom obavezno se duplo osiguraš. Sva oprema mora da bude potpuno ispravna. Moraš da budeš naspavan i ako imaš probleme treba da ih ostaviš kod kuće. Bilo koliko da si gore, u vazduhu, nema lupanja srca i adrenalina. Mirne glave bacaš pogled ka zemlji, objašnjava uz osmeh tridesetšestogodišnji Lazić.

Za 14 godina koliko se bavi ovim poslom, oprao je stotine hiljada kvadrata. Najveća visina, bila je 270 metara.

-To je bio dimnjak kombinata „Trepča“ u Kosovskoj Mitrovici. Tu smo montirali neke antene. „Geneks kula“, primera radi, ima oko 100 metara. Koliko je složen rad na jednoj fasadi, ne zavisi od visine. Jedna od najlaških recimo je zgrada CK od 117 metara. Vertikale su dugaške, ravne, nema izbočina i detalja koji oduzimaju vreme.

Za razliku od svetskih metropola gde se takvi poslovi obavljaju unazad nekoliko decenija, kod nas se sa visinskim održavanjem fasada, počelo devedesetih. Neki momci koji su takva iskustva sticali na zapadu, prvi su koji su započeli ovde takve poslove.

-O tome se kod nas nije se ni znalo, jer je bilo malo staklenih zgrada. Postojala je samo „Beograđanka“, pa je kasnije napravljen „Hajat“, „Interkontinetal“.. Prvi su te poslove radili neki naši ljudi koji su su se vratili iz Kanade, s tim što su to radili visećim skelama, a tek kasnije se počelo radom sa užetom, koji se pokazao kao efikasniji i brži način za visinsko održavanje fasada.

U prilog korišćenju užadi ide i podatak, da kod nas na najvećem broju staklenih zgrada nije predviđen način održavanja. Često nije ugrađena ni metalna instalacija o koju može da se okači uže, a kamoli neka pokretna skela.

--Podigne se zgrada od desetak i više spratova, sva u staklu. Niko ne razmišlja o tome kako će se to održavati. Na zapadu je to nezamislivo. Tamo ne možete da projektujete staklenu zgradu, a da niste predvideli kako će se to prati. Takva zgrada ne bi mogla da dobije upotrebnu dozvolu. Mi smo ovde primorani da se snalazimo. Kačimo uže za neku metalnu polugu koja se slučajno zadesila na krovu. Kada ni toga nema, kad je goli beton, primorani smo da bušimo rupu na krovu u koju instaliramo metalnu okuku, na koju vezujemo uže.

 

Ne bavimo se samo održavanjem stakala, već i sanacijom fasada i svim što je potrebno uraditi na visinama i nepristupačnim mestima: instalacijom kablova, oluka, skidanjem nekog tereta... Uže niz koje se spuštamo, može da izdrži teret od 2-3 tone, kaže Nenad Lazić.

 

Kvalitet stakla od koga se izrađuju fasade, bitno se razlikuje od običnog stakla. Deblja su, imaju veću otpornost na udarce, a u slučaju pada lome se na komadiće, tako da se ne može dogoditi da padne čitavo okno- gromada koja bi nekom nanela povrede. Različitih su boja, najpopulanija je zelena.


Redakcija Građevinara